Tuesday, June 7, 2011

“It’s the end of the world as we know it and I feel fine…” – R.E.M.



"Ego mortali te salutant"


 

Ovaj unos ne nosi slučajno naslov po stihovima pesme poznatog američkog rok benda, jer ima veze sa krajem sveta.

Naime, pre izvesnog vremena sam zamoljen od strane jednog novinara da, sa astronomske strane, prokomentarišem problematiku smaka sveta, uz poseban osvrt na nedavnu, još jednu u nizu netačnih, prognozu o smaku sveta 21. maja 2011. godine.

Prvo da se pozabavimo sa poslednjom neostvarenom prognozom, a to je 21.05.2011.



Čovek po imenu Harlod Kemping (Harold Camping), osnivač i spiker Family Radio mreže, je koristeći numerologiju pri svojim interpretacijama Biblije opet neuspešno predvideo ovaj datum kao "Sudnji dan", odnosno smak sveta. Zašto "opet"? Pa isti taj gospodin Kemping je već dva puta neuspešno predvideo sudnji dan i to 21. maja 1988. i 07. septembra 1994. Pošto je i poslednja prognoza prošla bez ikakvih naznaka o smaku sveta, g. Kemping se brzo ispravio, rekavši da se 21. maja desio "spiritualni sudnji dan", dok će fizičko uništenje nastupiti 21. oktobra, simultano sa uništenjem Univerzuma od strane Boga. Evo i na koji način je g. Kemping došao do datuma za smak sveta. Koristio je, između ostalog, dane jevrejskog posta u Hebrejskom kalendaru kako je opisano u Starom Zavetu, dužinu meseca u lunarnom kalendaru i blisku aproksimaciju trajanja tropske godine po gregorijanskom kalendaru. Ovde se jasno vidi da čovek meša i sabira babe i žabe, tj. lunarne (Hebrejski) i solarne (gregorijanski) kalendare. To bi bilo kao kad bih ja sabirao vreme i dužinu ili kada bih sabirao brzine u dva sistema reference koji se kreću jedan u odnosu na drugi bez relativističke popravke. Da to radimo tako, svi sateliti bi do sada popadali. No, nastavimo dalje. Konkretan račun za ovaj datum smaka sveta (21.02.2011.!) je izveden na sledeći način:

  • korišteni brojevi:
    5 – pokajanje
    10 – celovitost
    17 – raj
    • Ovde moram napomenuti da je ovo po interpretaciji Biblije od strane, kako ga neki nazivaju, "naučnika" Kempinga. Nešto kasnije o tome koliko je on "naučnik".
  • račun dalje izgleda ovako:
    (5*10*17)2 = 722 500
    - od 01.04.33. n.e. (datum raspeća po Kempingu) do 01.04.2011. je prošlo 1978 godina. Ako to pomnožimo sa brojem dana u solarnoj godini (što iznosi 365.2422 dana) (i ovde se Kemping ne pridržava kalendara, jer broj godina množi sa trajanjem solarne godine, a datum raspeća je pogrešio za tri dana, jer je tolika bila razlika između gregorijanskog i julijanskog kalendara u prvom veku n.e.) dobićemo broj 722 449.
    - kada oduzmemo 722 500 – 722 449 dobije se 51 dan. Potom to dodamo na 01.04.2011. i dobićemo 21.05.2011., po Kempingovoj računici. (mada se zapravo dobije 22.05.2011., toliko o sposobnosti sabiranja "naučnika").

    "Due to the lack of experienced trumpeters, the end of the world has ben postponed for three weeks" – Nepoznati autor

Koju verziju Biblije je Kemping proučavao? Biblija se menjala, i to znatno, tokom istorije. Plus, nigde u Bibliji (nijednoj verziji) ne piše tačan datum Hristovog silaska i početka Armagedona.


 

"Religion has convinced people that there's an invisible man… living in the sky, who watches everything you do every minute of every day. Ad the invisible man has a list of ten specific things he doesn't want you to do. And if you do any of these things he will send you to a special place, of burning and fire and smoke and torture and anguish for you to live forever, and suffer and burn and scream until the end of time. But he loves you. He loves you and he needs money." – Džordž Karlin (George Carlin), komičar


 

O samoj "naučnosti" ovog predviđanja, kao i tituli "naučnik" vezanoj za Kempinga

 
"In the land of the blind, one eyed man is a king" –Erazmo Roterdamski (Erasmus of Roterdam)


 

Pre svega, u nekoliko navrata sam naišao na podatak da je Kemping (star 88 godina) skoro 70 godina proučavao Bibliju. "Felix qui potuit rerum cognoscere causas." Impresivno ako je tačno, no to ga ne čini naučnikom, isto kao što ni bavljenje nekoga od nas poljoprivredom ceo život, nas ne čini poljoprivrednim tehničarem, a kamoli inženjerom. Zatim, ukoliko je zaista naučnik, mora da da relevantne reference. I na kraju mora da primenjuje naučni stil mišljenja i logiku, a on nijedno ne koristi (sabiranje "baba" i "žaba", ili onoga što mu odgovara i daje željeni rezultat).

I od svega toga na kraju ništa, ili što bi naš narod rekao: "Tresla se gora, rodio se miš.", samo što ovde ni miša čak nema.


 

"Acta est fibula."

"Errare humanum est."


 

Aktuelna predviđanja

 
Sad idemo dalje sa predviđanjima

Evo jedan link gde autor, takođe bloger, pominje smakove sveta kroz istoriju, tako da se ja time neću ovde baviti: http://vdimic.com/smak-sveta/

Trenutno najaktuelnija prognoza, sa najviše pristalica, je da će smak sveta biti 21.12.2012.; barem tako kažu tumačenja Majanskog kalendara.



Pre daljeg razmatranja da napomenem da je dalji tekst čisto moj komentar i moje viđenje problematike smaka sveta. Iskreno govoreći u koji ja ne verujem, bar ne takav kakvim ga drugi žele prikazati. Za mene je smak sveta pojam više vezan za astronomske fenomene ili čovekovu narav i nadam se da će čitalac ovih redova uspeti da razluči šta ja smatram smakom sveta a šta ne.

Ok, vratimo se na Majanski kalendar. Naime, on se završava 21.12.2012.; barem se tu završava deo ispisan na kamenu. E sad, da li radi prostog senzacionalizma ("Panem et circenses") ili zbog veštog marketinškog trika za nabavljanje finansijskih sredstava za dalja istraživanja, ne znam razlog, ali se u izjavama za medije ne spominje "cikličnost" Majanskog kalendara (poput Kineskog i još nekih drugih).



Naime, po Majanskom kalendaru sada je u toku peti ciklus (počeo 1987. završava 2012.). Posle njega dolazi šesti ciklus koji je "prazan". Neki "naučnici" iznose svakakve teorije vezane za taj datum, ovde ću navesti samo neke:

    - izmena polova Zemlje – ukoliko se ovde misli na izmenu položaja nebeskih polova, to je lepo objašnjeno kroz precesiono kretanje Zemljine ose čiji je period 25 700 godina i nema apsolutno nikakve posledice po bilo koju formu života.

                - ukoliko se misli na magnetne polove, tu takođe postoje periodi izmene polova, kao i periodi pomeraja polova. Takozvano "lutanje polova" (polar wander) ima period od oko 1o na milion godina (što je veoma sporo da bi imalo bilo kakave posledice, a pogotovo nešto tako ozbiljno kao smak sveta). Zatim, "geomagnetsko obrtanje" (geomagnetic reversal)
– pojava kada se severni i južni pol zamene; period od 0.1 – 1 milion godina, s tim da sam proces promene traje između 1000 i 10 000 godina. Poslednje se desilo pre 780 000 godina. Po nekim teorijama, posledica je porast doze kosmičkog zračenja (iz koronalnih eksplozija pogotovo) usled slabljenja intenziteta geomagnetnog polja; ali Homo erectus i njegov preci su to već preživeli tako da nema uticaja na biosferu, jedino mogu stradati telekomunikacije i elektronika. I na kraju, "geomagnetske ekskurzije" (geomagnetic excursions) – slične geomagnetnom obrtanju, ali nisu dugotrajne promene, već zapravo padovi intenziteta geomagnetnog polja. Polovi "prošetaju" do 45o od svog normalnog položaja i to traje nekoliko hiljada do nekoliko desetina hiljada godina. Intenzitet polja opada do 20 % i to nije globalni efekat (samo ovo je dovoljno kao dokaz da nema smaka sveta u tom slučaju). Pošto su Homo erectus i Homo heidelbergensis preživeli poslednje "obrtanje" i ekskurzije imaju kraći period, otuda zaključak da nema štete po biosferu, već opet samo sateliti i energetska postrojenja (kao što se desilo na istočnoj obali SAD-a 2003. godine prilikom jednog od masivnijih izboja plazme sa Sunca). Neki smatraju ove "ekskurzije" uzrokom za ledena doba, što opet nije smak sveta (bar ne po mom shvatanju, samo se treba dobro obući i utopliti ).

    - "izjednačenje (poravnanje) Sunčevog sistema i Mlečnog puta" – Ok, ovo sad zahteva malo duže objašnjenje. Sunce, a sa njim i Sunčev sistem, se kreće oko centra naše Galaksije po eliptičnoj putanji. Galaksija se okoreće sama oko sebe u smeru kazaljke na satu brzinom 160-220 km/sec (gledano sa "galaktičkog severa"). Relativno na tu brzinu Sunce se sa svojim planetarnim sistemom kreće oko galaktičkog centra brzinom od 17-22 km/sec, po ugrubo eliptičnoj orbiti, sa periodom od 240 miliona godina. Sunce i njegov planetarni sistem se takođe kreću gore-dole, harmonijski (normalno na galaktičku ravan) sa periodom 57-74 miliona godina. Ukupno kretanje je slično spiralnom (engl. corckscrew) kao što se vidi na slici.



                                    - E sad što se tiče "poravnanja". Treba prvo definisati "ravan" Mlečnog puta. Ako se misli na matematički pojam ravni (ima dve beskonačne dimenzije – dužinu i širinu, dok je treća – debljina jednaka nuli) Sunčev sistem je već prošao kroz tu ravan. A ako ćemo, doduše matematički nekorektno, toj ravni da dodelimo debljinu (dok god ima zvezda i gasa) od reda veličine 1000 svetlosnih godina (dimenzija za dužinu u astronomiji: 1 s.g. = 9.4605284 × 1012 kilometara), onda smo prošli centralni deo tog zadebljanja i izlazimo polako iz njega. Znači, u prvom slučaju nema frke, opasnost je prošla; dok u drugom slučaju smo još delimično u frci. E sad, poštujući sve naučno validne teorije ili će frku doneti meteor (kometa ili asteroid) ili ledeno doba, Ovo drugo smo sposobni da preživimo, stoga u tom slučaju opet razočarenje za
"letaliste" ili "smakiste" (kako ih ja zovem, a mislim pri tom na poklonike smaka sveta), ništa od smaka sveta. U slučaju udara neke od navedenih nebeskih lutalica, pa to zavisi od dimenzija istog i od dostupnosti Brusa Vilisa ili pak Čaka Norisa.



No šalu na stranu, poslednje veće izumiranje je bilo pre cirka 15 miliona godina (tzv. srednje-Miocenski događaj ili izumiranje) usled globalnog zahlađenja. Pošto je utvrđen obrazac sa periodom od 26-30 miliona godina među izumiranjima i oko 70-75 miliona godina među globalnim izumiranjima (K-T događaj, izumiranje dinosaurusa pre 65 miliona godina) po logici stvari smo mirni još 10 miliona godina.

ono što nam može doći glave najpre smo mi sami (nuklearni rat svetskih razmera) ("I know not with what weapons World War III will be fought, but World War IV will be fought with sticks and stones" – Albert Ajnštajn), zatim udar nebeske lutalice dovoljno velikog prečnika (kroz desetak miliona godina), Sunce kao crveni džin (za tri do pet milijardi godina), eksplozija bliske supernove (Eta Carina, ali samo ukoliko joj je jedan od polova okrenut ka nama, ujedno je to i najbliži kandidat), dok se pri sudaru Mlečnog puta i Velike Andromedine galaksije (opet 3 do 5 milijardi godina) može desiti ili izbacivanje Sunca iz galaksije ili da postanemo "privremeni" stanovnici Andromedine galaksije, dok se te dve galaksije ne stope (za novih 3 milijarde godina) i postanu velika eliptična "Milkomeda" galaksija.


 

"Nihil nobis sed metus sit caelum nostris capatibus incident cras – We have nothing to fear but that the sky may fall on our heads tommorow" – poglavica Drmatoriks iz stripova o Asteriksu



Tako da nam smak sveta i nije i jeste blizu, zavisi kako to tumačite. U svakom slučaju ja idem na Olimpijadu u Rio 2016., a vi kako hoćete.

Do tada "Carpe Diem" i uživajte u životu punim plućima. Živite svaki dan kao da je poslednji, jer je tako najbolje.


 

"N-nothing important. That is, I heard a good deal about the ring, and a dark lord, and something about the end of the world, but please Mr. Gandalf, sir, don't hurt me. Don't turn me into anything… unnatural." – Samwise Gamgee (Lord of the rings – Fellowship of the ring)


 

Over and out.

Saturday, February 12, 2011

Babe i žabe, ili kako se ponovo vraća srednji vek...


Razmišljajući o (ne)poznavanju astronomije u široj populaciji (što bi rekli, običnom stanovništvu) ove zemlje, i prepoznajući kao uzrok istog sve gori sistem školstva i, da ne budem preoštar, čudne sisteme vrednosti, shvatio sam da i mi, astronomi, imamo dobar udeo u tom problemu. Naime, vrlo retko ćemo neizazvani pitanjima sami da pričamo o nekim elementarnim stvarima iz naše "branše", kao npr. razlici između zornjače i večernjače, zvezde padalice i zvezde repatice, zašto je Mesec veći na horizontu i sl. Ali ćemo zato svom snagom napadati astrologe, ljude koji tvrde da se čovek nije spustio na Mesec, ljude koji tvrde da je Bog stvorio sve i sl.



E sad, što bi naši stari rekli, u tom grmu leži zec. Moje skromno mišljenje je da, ukoliko zaista želimo da "astronomski" opismenimo naš narod moramo da krenemo od osnova, tačnije od bukvara. Ovde ne mislim bukvalno na neki astronomski pojmovnik ili rečnik, jer postoji mogućnost da se isti kupe u knjižarama za one koji su zainteresovani. Više mislim na nešto nalik onome što ja pokušavam ovde; da odgovorim na neka zanimljiva pitanja koja mi ljudi postavljaju, naravno uz uvođenje i objašnjavanje astronomske terminologije.

Pa da počnemo (iako sam već odgovorio na neka pitanja u prethodnim unosima). Meni su ponekad fascinantni odgovori i objašnjenja ljudi vezani za uobičajene astronomske pojave, a proizvod su propagande, mašte, pa i u velikoj meri neznanja. Postoji mnogo primera za takve događaje, pa čak i iz mog ličnog iskustva. Ovde ću navesti neke od njih, uz njihova objašnjenja i stoga će unos biti iz više delova da ne bude preveliko opterećenje čitaocima.

Počeću sa čuvenim "AWACS" primerom iz '99.

Godina 1999., dan 24. mart, sreda. Početak operacije "Milosrdni Anđeo" nama poznatije kao bombardovanje tadašnje SRJ od strane NATO-a. Odmah da kažem da u politiku neću ulaziti, niti ću dozvoliti komentare u vezi nje. Operacija je trajala do četvrtka, 10. juna.


Slučaj "AWACS" je u tome da je narod masovno u predvečerje na zapadnom delu neba "viđao" "špijunske" avione tipa "AWACS" pomoću kojih je: "neprijatelj čuo i video sve." Ljudi su se onda na razne načine dovijali da "prevare" te špijune. Čak se išlo do te mere da se priča tiho ili čak ne priča u prisustvu istog na nebu. A sav taj strah u običnom narodu je dodatno potpirivan sredstvima javnog informisanja, jer svakoj vlasti odgovara što neobrazovaniji, a time i poslušniji POPULUS (narod).



A sad demistifikacija tog slučaja. Naime, u pitanju je nešto što je još od davnina poznato našem narodu kao "VEČERNJAČA" ili "ZORNJAČA" ili "ZVEZDA DANICA". Pošto je hipotetički "AWACS" bio viđan samo od ranog predvečerja (odmah posle zalaska Sunca) pa do nekih pola sata posle zalaska Sunca (taman u vreme početka većine napada), donekle je i logično da su ljudi mislili da je u pitanju špijunski avion. Međutim, u pitanju je planeta Venera, boginja lepote u rimskoj mitologiji, Zemljina planeta-blizanac. Pošto je u pitanju tzv. UNUTRAŠNJA planeta (čija orbita leži unutar Zemljine, uvek je između Sunca i Zemljine putanje oko svoje matične zvezde), zato je uvek možemo videti tokom kratkog vremenskog perioda pre izlaska ili posle zalaska Sunca.



ALBEDO (predstavlja procenat reflektovane svetlosti od ukupne količine svetlosti koja sa Sunca pada na dati objekat) Venere je veoma visok iz više razloga. Navešću samo neke: udaljenost od Sunca, hemijski sastav atmosfere. Upravo iz tog razloga (visokog albeda, odnosno sjaja) Venera prosto blješti na noćnom nebu i posle Sunca i Meseca je svakako najsjajniji nebeski objekat. Taj veliki sjaj omogućava Veneri da bude vidljiva čak i kroz tanji sloj oblaka. Ovo je očigledan primer kako paranoja hranjena propagandom ima za posledicu izrazito čudne, pa čak i priglupe poteze i zaključke. Svakako jedan od najpoznatijih primera za to je izgradnja Mažino linije.



Ubrzo nakon ovog, nama dobro poznatog, slučaja "AWACS" je usledilo "famozno" pomračenje Sunca iz avgusta meseca iste godine. Tada je pokrenuta svojevrsna medijska hajka koja je u momentima zvučala kao najava apokalipse. Sve je to propraćeno velikim brojem samoproklamovanih stručnjaka koji su apelovali da se ostane u domovima, sve zamrači, jer, u protivnom, oni koji se toga ne budu pridržavali će oboleti od raka kože i sličnih oboljenja, zadesiće ih razne nedaće i sl.

Pomračenje Sunca je astronomska pojava pri kojoj Mesec, Zemljin satelit, zakloni, delimično ili potpuno, Sunce. U slučaju potpunog pomračenja (kao što je bilo u avgustu '99., barem sa severa naše zemlje) određeni, mali delovi Zemljine površine se nalaze u Mesečevoj senci, dok je u slučaju delimičnog pomračenja u pitanju Mesečeva polusenka.



Upravo ta činjenica, da je u pitanju Mesečeve senka, odnosno polusenka, sama po sebi baca u vodu jedan od glavnih razloga za ostajanje u domovima i propuštanje prilike za posmatranje ovako lepog i ne baš čestog astronomskog fenomena, a to je uvećan nivo UV zračenja koje će izazvati rak kože.



UV zračenje predstavlja mali delić spektra elektromagnetnog zračenja, koji se nalazi ispred vidljivog dela (deo u koji spada i opseg vida ljudskog oka). UV zračenje ima više energije od vidljive svetlosti i usled toga poseduje mogućnost menjanja, pa i uništavanja ćelija. Međutim, ozon u Zemljinoj atmosferi je naš štit od ovog štetnog oblika zračenja. Pomračenje je zaklanjanje Sunca Mesecom, te ne dolazi do povećanja jačine UV zračenja (ili pomodno "UV-indeksa"), već naprotiv, do smanjenja. Pritom, tu je atmosfera sa ozonom koji nas štiti.



Ovaj slučaj već opasno liči na srednji vek, vreme inkvizicije kada je postojala samo jedna "istina". Slična situacija se desila i 1910. godine prilikom pretposlednjeg pojavljivanja Halejeve komete, za koju je nešto ranije spektroskopskim (fizičko-hemijska analiza spektra) metodama otkriveno da u svom sastavu poseduje otrovne materije (videti npr. "Halejeva kometa" – Ž. Ćulum, J. Francisti). Tada je veliki broj novinskih listova, ne samo u Srbiji, već širom sveta izazivao paniku naslovima i napisima da će se ljudi potrovati i nuđenjem raznih metoda zaštite, prodajom raznoraznih nadrilekova i sličnih stvari, jer je Zemlja trebala da prođe kroz kometin rep.





Međutim, opet nas spašava ta "svemoćna" Zemljina atmosfera. Nama nisu potrebni Supermen (na Tijaninu žalost ), Nindža-kornjače i Transformersi da nas spašavaju dok god imamo atmosferu. A dokle ćemo istu da imamo da nas štiti zavisi u mnogome i od nas samih ili će nas zadesiti sudbina Venere ili Marsa. Ili "efekat staklene bašte" ili oduvana i zaleđena atmosfera.



Pa vi sami odaberite jel više volite zimu ili leto, ali u astronomskim proporcijama.

Uskoro sledi nastavak...

Thursday, December 23, 2010

Na početku beše uvod II deo...


Naime, pošto se razvila veoma burna diskusija u komentarima, odlučio sam da ipak napišem nešto više o samom širenju svemira, a narednom prilikom da pišem o tome šta je bilo pre Velikog Praska.
Često su mi prijatelji govorili da je svemir u knjigama koje su čitali definisan kao "sve što postoji". Ako je ta definicija ispravna i svemir se širi, u šta se on onda širi? Po logici stvari bi se morao širiti u još svemira. Crveni pomak u spektru kaže da se stvari udaljavaju od nas, ali je to "plutanje" a ne širenje.
Barem tako misle neki od tih mojih prijatelja.
"Velika je greška misliti da je sve otkriveno, isto kao što je velika greška misliti da je horizont granica sveta." – Antoan Merin Lemije (Antoine Merin Lemierre)
"Granice su, zapravo glavni faktor u prostoru, kao što je sadašnjost, još jedna granica, glavni faktor u vremenu." – Eduardo Čilida (Eduardo Chillida)

Kao što sam rekao u prethodnom postu ovo je veoma interesantno i dobro pitanje na koje nije nimalo lako dati zadovoljavajući odgovor, što nam i sama diskusija koja se razvila govori. Sledi malo poduže objašnjenje, no ako ste želeli da vidite kratko, evo ga: ako je svemir beskonačno veliki, odgovor je da se ne širi u ništa; umesto toga dešava se sledeće; svaki region svemira, svako rastojanje između bilo kog para galaksija biva "rastegnuto", ali ukupna veličina svemira je bila beskonačno velika i ostaje beskonačno velika kako vreme prolazi, tako da se veličina svemira per se ne menja, te se stoga svemir ne širi u ništa. Ukoliko, sa druge strane, imamo svemir koji ima konačnu veličinu, onda bi moglo biti legitimno tvrditi da postoji nešto

van svemira u šta se taj svemir širi. No ipak, pošto smo mi, po definiciji, zaglavljeni u prostoru koji sačinjava naš svemir i nemamo nikakav način da posmatramo bilo šta van njega, na ovo pitanje postaje nemoguće dati naučni odgovor. Tako da bi odgovor u tom slučaju bio da mi zaista ne znamo u šta, ako uopšte to nešto postoji, se naš svemir širi.


A sada da se pozabavimo sa onima koji su malo radoznaliji i zbog kojih je ovaj post i nastao na prvom mestu.
Počećemo tako što ću reći da širenje (ekspanzija) nije baš najbolja reč da bismo opisali šta se dešava sa svemirom, iako se ta reč veoma koristi – izbor te reči za ovu problematiku veoma doprinosi stvaranju nepotrebne zabune u vezi sa, već i ovako, teškom tematikom. Mnogo bolja i preciznija reč za opis onoga što se dešava sa svemirom bi mogla biti "rastezanje".

Razlika između pojmova "širenje" i "rastezanje" je da "svemir koji se širi" stvara sliku gde imamo gomilu galaksija koje plutaju u prostoru, pri čemu su sve krenule iz jedne centralne tačke i sada se udaljavaju od te tačke veoma velikim brzinama. Stoga, kolekcija galaksija koju zovemo svemir se širi i sasvim je ispravno i legitimno pitati u šta.
Trenutno važeće teorije svemira nam, zapravo, kažu da to nije ispravna slika niti ona koju bismo mi trebali stvarati u našim glavama. Umesto toga, galaksije su u neku ruku stacionarne – ne kreću se kroz prostor na način na koji se lopta kreće kroz vazduh. Galaksije jednostavno stoje tamo gde su. No ipak, kako vreme prolazi, prostor među galaksijama se "rasteže", nalik na ono što se dešava kada bismo uzeli komad ravne gume i vukli sa obe strane. Iako se galaksije nisu uopšte pomerile kroz prostor, one se udaljavaju jedna od druge kako vreme protiče jer se prostor između njih rastegao.
Naravno kada razmišljamo o prostoru u svakodnevnom smislu, ne rezamišljamo o njemu kao o nečemu što se može rastezati. Prostor nama deluje kao nešto što je tamo , i unutar čega sve u svemiru postoji. Ali po Ajnštajnovoj Opštoj teoriji relativnosti, prostor nije tako jednostavan kao što nam naša čula govore. Ukoliko zaista želimo da razumemo na koji način funkcioniše svemir, moramo naći način da usadimo Ajnštajnove ideje u naš način razmišljanja i mentalnu sliku, te da zamislimo prostor kao komplikovaniji entitet sposoban da se savija i rasteže.
Da bismo uspeli u tome, mnogi ljudi su došli do analogija za svemir u kojima je prostor predstavljen nečim materijalnijim, opipljivijim. Na primer, postoji analogija sa ravnim parčetom gume ili sa balonom o kojima je već bilo reči. Mada je posebno slikovita analogija koja uključuje zamišljanje svemira kao gigantske grudve testa. Unutar testa je gomila suvog grožđa (grožđica) raspoređenog unaokolo. Testo predstavlja prostor, a suvo grožđe galaksije. Ovu analogiju je osmislio Martin Gardner u njegovoj knjizi iz 1962., Relativnost za milione. Nemamo predstavu koliko je to testo veliko u ovom trenutku – samo znamo da je VEOMA veliko, i mi, sedeći na jednoj grožđici negde unutra, smo toliko daleko od "ivice" da ona ne može imati nikakav uticaj na nas ili ono što vidimo.

Sada, neko je stavio testo u pećnicu i ono počinje da se širi. Grožđice se međusobno udaljavaju, ali u odnosu na testo se uopšte ne pomeraju – iste čestice testa koje su oko grožđice na početku će uvek biti oko te grožđice. To je ono što podrazumevam kada kažem da se galaksije uopšte ne kreću kroz prostor dok se svemir širi – ovde se grožđice ne kreću kroz testo, ali se ipak udaljenost među njima povećava.
Ova nova slika svemira koju tražim od vas da zamislite je na praktičnom nivou veoma drugačija od stare slike po kojoj se galaksije udaljavaju kroz prostor od neke favorizovane centralne tačke. Mnogi koncepti i definicije koji su nam se činili jednostavnim u staroj slici su sada mnogo komplikovaniji. Daću tri primera:
Koliko je rastojanje između dve galaksije?
Po staroj verziji ovo je pitanje sa teorijski veoma lakim odgovorom (mada ne nužno i praktično!). Samo uzmite džinovsku traku za merenje i jedan njen kraj fiksirajte za neku tamo udaljenu galaksiju i potom se vratite u našu galaksiju i držite se čvrsto. Kako se galaksija udaljava tako odmotava traku i onda preostaje samo da čitamo vrednosti sa trake; milijardu svetlosnih godina, milijardu i po, dve milijarde, itd.

No u našoj novoj verziji svemira sa grožđicama i testom, traka za merenje se neće uopšte pomerati kako se svemir širi, jer se galaksije zapravo ne pomeraju međusobno! Umesto toga će stalno biti na rastojanju od milijardu svetlosnih godina. Bili biste potpuno u pravu kada biste rekli da se rastojanje među galaksijama nije promenilo sa protokom vremena. No kada opet obratimo pažnju na traku za merenje, primetićemo nešto neobično; usled rastezanja prostora i traka se rastegla i ukoliko je uporedimo sa identičnom trakom za merenje koja je bila u našem džepu svo vreme primetićemo da su oznake na korištenoj dva puta udaljenije nego što su bile. Koristeći traku za merenje iz džepa kao referentnu, sada bismo rekli da je galaksija udaljena dve milijarde svetlosnih godina, iako je prva traka izmerila da je udaljena milijardu svetlosnih godina. Kao što vidite, koncept "udaljenosti" u ovoj novoj verziji svemira je nešto komplikovaniji nego u staroj verziji! Nejasno je da li se svemir kao celina zaista "širi" – sve što zaista merimo je rastezanje prostora između svakog para galaksija. (Obratite pažnju da bi trebalo da imamo "imaginarnu" traku za merenje čiji atomi se zapravo ne drže zajedno zahvaljujući međumolekularnim silama, da bi gore opisani scenario funkcionisao.)

(Usput, ova analogija sa trakom za merenje je veoma slična onome što se dešava sa svetlošću kada putuje između galaksija. Kada je svetlost emitovana iz jedne galaksije i putuje kroz prostor do druge galaksije, tokom svog putovanja kroz prostor i svetlost će takođe biti rastegnuta, uzrokujući to da ima veće talasne dužine i stoga da njena boja bude više pomerena ka crvenom delu spectra. Ovo je razlog zašto mi vidimo crveni pomak kada gledamo udaljene galaksije, i merenja tog crvenog pomaka nam omogućavaju da procenimo udaljenost do tih galaksija.)
Gde je centar svemira?
Po staroj verziji je lako reći gde se nalazi centar svemira – to je tačka u prostoru od koje se udaljavaju sve galaksije. Po novoj verziji, odogovor na ovo pitanje nije toliko očigledan. Zapamtite, galaksije se ne udaljavaju međusobno – one miruju! Vratimo se na analogiju sa testom – čak i ako je ono veoma, veoma veliko postoji tačka koja se može nazvati geometrijskim centrom. Ali ova definicija (odrednica) nam i nije od neke preterane koristi. Pošto testo predstavlja prostor u kom živimo, ne postoji način da vidimo van tog testa da bismo stekli utisak o obliku i zaključili gde je centar. Tako da ukoliko smo zaglavljeni unutar testa i nemamo načina da vidimo ništa sem testa, i ukoliko smo daleko od "ivica" tako da ne možemo da ih vidimo i one nemaju nikakvog uticaja na nas, onda koja je razlika između tačke u kojoj se mi nalazimo i tačke koja je zaista geometrijski centar grudve testa? Odgovor je da ta razlika ne postoji, uopšte. Koncept "centra svemira" gubi svo svoje značenje, tako da uopšte ne razmišljamo o njemu.

U stvari, možemo otići i korak dalje i zamisliti da centar uopšte ne postoji! Kako? Šta ako umesto što je testo veoma, veoma veliko, ono je zaista beskonačno veliko – tj. možete zauvek hodati po pravoj liniji i nikada ne stići do mesta gde testo završava. U tom slučaju zaista ne bi postojao centar svemira – jedini način za definisanje centra je postojanje i obeležavanje ivica i nalaženje tačke koja je na podjednakoj udaljenosti od svih njih. Tako da ukoliko je svemir beskonačno velik i nema ivice, onda takođe nema ni centar, pa čak ni teorijski.
U šta se svemir širi?
Konačno, vraćamo se na prvobitno pitanje. U našoj staroj verziji svemira odgovor bi bio jednostavan, iako veoma nezadovoljavajuć. Galaksije koje čine svemir se kreću kroz prostor; stoga svemir se širi u još više prostora nego što je do tada obuhvatao. Međutim, po našoj novoj verziji galaksije su grožđice raspoređene kroz testo – njihovo postojanje je krajnje nebitno za pitanje širenja svemira. Ono što nas interesuje je testo i da li ono ima ili nema granicu.

Ukoliko ima granicu, onda je legitimno pitati šta je to van te granice u šta se svemir širi. Ali za naš svemir to je veoma komplikovano pitanje! Granica na ivici testa predstavlja ivicu prostora. Po definiciji, mi postojimo unutar prostora i nemamo načina da isti napustimo! Stoga mislimo da ne postoji način da vidimo ili izmerimo šta je iza, izuzev ako nije imalo neki uticaj na nas za koji ne znamo trenutno. Bilo bi veoma čudno zamisliti stizanje na kraj svemira. Kako bi to npr. moglo da izgleda? To su pitanja na koja je nemoguće dati naučno validan odgovor, tako da je prost odgovor: "Ne znamo!" Sve što znamo je da, bazirano na našim trenutnim znanjima teorijske kosmologije, svemir nema granicu – ili je beskonačan ili se na neki način obmotava sam oko sebe. Posmatranja se slažu sa ovim predviđanjima u smislu da ukoliko svemir ima granicu, mi znamo da je ona toliko daleko od nas da je ne vidimo niti ima bilo kakav uticaj na nas.
Ukoliko je svemir zaista beskonačan, onda prost odgovor na originalno pitanje glasi da svemir nema u šta da se širi. Razmišljanje o beskonačnosti je uvek bilo komplikovano, no dobra analogija se može postići pomoću proste matematike. Zamislite da imate listu brojeva 1,2,3 itd. sve do beskonačno. Sad svaki od tih brojeva sa liste pomnožite sa dva, tako da ćete sada imati 2,4,6 itd. sve do beskonačno. Rastojanje među susednim brojevima na vašoj listi se "rasteglo" (sad je 2 umesto 1) ali možete li reći da se ukupan niz brojeva "proširio"? Počeli ste sa brojevima koji idu do beskonačno, ali ste i završili sa brojevima koji idu do beskonačno. Ukupna veličina je ista! Ukoliko ovo brojevi predstavljaju rastojanja među galaksijama u beskonačnom svemiru, onda je ovo dobra analogija zašto se svemir ne mora nužno širiti ako se rasteže.

Konačno, treba istaći da se sve u svemiru nužno ne razvlači ili širi na način da se prostor među udaljenim galaksijama rasteže. Npr. vi i ja se ne širimo, Zemlja se ne širi, Sunce se ne širi, čak se ni cela naša galaksija ne širi. To je zato što na ovim, relativno malim, skalama efekat rastezanja svemira je potpuno nadvladan drugim silama (gravitacijom galaksije, Sunca, Zemlje, atomskim silama koje drže ljudska tela na okupu). Samo kada pogledamo na dovoljno velikim skalama u svemiru efekat rastezanja svemira postaje uočljiv iznad efekata lokalne gravitacije i drugih sila koje teže da drže stvari na okupu. (ovo je razlog zašto je u analogiji sa trakom za merenje ona koja je bila u džepu ostala nerastegnuta, dok se druga rastegla).

Wednesday, December 22, 2010

Na početku beše uvod...


Kao i na svakom početku i na ovom mora postojati neki uvod. Ovaj će biti iskorišten da Vas ukratko uputi u tematiku bloga. Kao što se može videti iz naslova i opisa istog, ovde ćemo se baviti uglavnom astronomijom (onim zanimljivim pitanjima iz nje), filozofijom, fotografijom, fantastikom i mitologijom. To su stvari koje me veoma zanimaju, ali nisu isključene ni ostale teme i pitanja.

Da započnemo sa jednom filozofskom mišlju u skladu sa prvim postom: "Granica nije ono gde nešto prestaje već, kako su to stari Grci primetili, granica je ono gde nešto počinje svoje postojanje." – Martin Hajdeger

Počeću sa pitanjem koje mi je u nekoliko navrata postavilo nekoliko mojih prijatelja, i u nekoliko narednih postova ću se baviti tim pitanjem. Pitanje deluje prosto, ali nije ni malo lako dati dovoljno zadovoljavajuć odgovor.
Pitanje glasi: "Šta se nalazi na kraju svemira?"


Odgovor nažalost nije ni izbliza tako kratak kao pitanje. I ne, nije u pitanju Restoran iz knjige Daglasa Adamsa "Autostoperski vodič kroz galaksiju", iako bi bilo lepo da jeste.

Možda će nekima ovo zvučati kao razočarenje, ali šta je tu je. Ne postoji nešto što bismo mogli nazvati krajem svemira. Postoje tri mogućnosti za oblik svemira.
Prva. Svemir može imati nešto što se u prirodnim naukama (matematika, fizika i srodne discipline) zove pozitivna zakrivljenost, poput one kod sfere. U ovom slučaju svemir je "zatvoren" i ima konačnu veličinu, ali bez granice, poput balona ili lopte. Naravno, sad će se naći i neko ko će malo da cepidlači pa će reći: "ali balon ima granicu, otvor kuda mu se ubacuje vazduh." Ovo je čisto fenomenološka analogija, da se stekne neki osećaj o čemu se govori, da ne bude puki matematičko-fizičarski žargon. U zatvorenom svemiru možete, u principu, leteti svemirskim brodom dovoljno daleko u jednom pravcu i vratiti se na polaznu tačku.
Druga. Svemir je ravan. Ovakav svemir možete zamisliti tako što ćete iseći deo materijala balona i razvući ga rukama. Površina materijala je ravna i nije zakrivljena. Možete je širiti i skupljati prostim povlačenjem krajeva. Ravni svemiri su beskonačni prostorno i nemaju granice.
Treća. Svemir može biti otvoren, tj. da ima "negativnu" zakrivljenost. Takvi svemiri su takođe prostorno beskonačni i nemaju granice.


Stoga kakav god da je oblik svemira, ne postoji nešto što bismo zvali granicom, te ne postoji ništa što bismo zvali ivicom ili krajem svemira.
Sada bi neko mogao da kaže: "U šta se onda to svemir širi?" Naime, setimo se da prostor postoji SAMO U SVEMIRU, i ne postoji značenje termina "van svemira". Šta se zapravo dešava kod ekspanzije (širenja) svemira je da se sam prostor širi. Napravimo analogiju sa sobom. Ukoliko imamo sobu (svemir), neko bi rekao da se soba širi jer ima drugu sobu na uštrb koje se širi, uzimajući njen prostor. Tačnije da mora postojati neki prostor van našeg svemira u koji se on širi, pa bi samim time i postojala granica svemira. Ali slučaj je da se sam prostor sobe širi, a ne soba sama po sebi tako što njeni zidovi guraju (šire se u nešto). NE. To je česta greška u pokušaju razumevanja svemira. Kao što sam već rekao, sam prostor se širi i ne gura (potiskuje) ništa. Stoga kada govorimo o galaksijama koje se udaljavaju od nas usled širenja svemira, ne kreću se te galaksije već se prostor između nas i tih galaksija širi.
Ovaj, kao i većina drugih odgovora nameće više pitanja nego što je uspeo da nešto objasni, a ja ću se truditi koliko je to u mojoj moći i moći mojih kolega da dam odgovor na što više njih.
Ono o čemu će sledećem biti reči je pitanje: "Šta je bilo pre Velikog Praska?"
Nadam se da će ovaj blog barem malo zagolicati maštu čitalaca i da će njihova znatiželja barem delimično biti zadovoljena.